Pored pomoći ljekara i psihijatra te prepisanih antidepresiva za oslobađanje od depresije vrlo je važna samopomoć, te pomoć najbližih.
Postoji mnogo osoba koje pate od depresije i one vrlo dobro znaju kako se teško izboriti s tim psihičkim poremećajem i koliko je teško ostati u kontroli sa svojim emocijama. Takve osobe imaju potrebu da se zatvore u sebe i ne komuniciraju sa vanjskim svijetom.
Osobe koje pate od depresije ne smiju ostajati same zbog autodestruktivnih tendecija i činjenice da depresija postaje dublja ukoliko su usamljenije. Osim potrebe da se zatvore u sebe neki se prepuštaju pretjeranom konzumiranju alkohola, droga te jelu.
Povlačenje u sebe
Osnovna karakteristika kliničke depresije je povlačenje u sebe i prekid društvenih kontakata, isključivanje iz života. U tom trenutku osobe koje pate od depresije trebaju baš suprotno. Druženje smanjuje stres mozga, a taj stres povećava početne simptome.
Pokušajte unaprijed pripremiti svoju porodicu i najbolje prijatelje na problem sa depresijom koji imate i objasnite im na koji naćin vam mogu pomoći, kada zapadnete u depresiju. Neka vas oni potiču na druženje i aktivnosti.
Ruminacija
Vjerovatno i najizraženija komponenta kod depresije je ruminacija, opsesija za nekim događajima, pojavama, idejama i strahovima koji dovode u još dublju depresiju. Ruminacija se može javiti i kao posljedica događaja koji je depresivna osoba krivo, odnosno negativno protumačila.
Depresivna osoba treba da usmjeri misli na pozitivne aktivnosti - gledanje komedija, čitanje viceva i veselih knjiga te pozitivan socijalni angažman.
"Utapanje" u alkoholu ili drogi
Alkohol i droga su sami po sebi štetni, osim toga mogu negativno djelovati sa tabletama protiv depresije te izazvati neželjene hemijske reakcije u organizmu.
Bilo bi dobro da razgovarate sa svojim ljekarom koji vam može pomoći da se oslobodite depresije i da se odviknete od alkohola ili droge.
Propuštanje aktivnosti
Propuštanje aktivnosti u kojima uživate, kao što su treniranje ili neki hobi, povezano je sa izbjegavanjem socijalnog kontakta.
Trebate potražiti pomoć od porodice i prijatelja ili npr. osobnog trenera koji će vas poticati na aktivnosti koji ste inaće normalno radili. Npr. angažirati osobnog trenera za sportske aktivnosti.
"Predoziranje" šećerom
Kada su loše volje, ljudi posežu za hranom i slatkišima a posebno osobe koje pate od depresije. Tijelo u tim trenucima žudi za šećerom i ugljikohidratima. To može izazvati efekt trenutnog zadovoljstva ali kad šećer u krvi opadne, vraćate se na početno stanje.
Pokušajte sa slatkišima koji imaju niski glikemijski indeks i onima koje su npr. bogate kakaom. (65% i više).
+ komentari + 18 komentari
Ja sam u porodici imala osobu sa depresijom i znam sve kako to izgleda. ja bih odgovor na pitanja kako protiv nesanice?
Ja sam procitala da jabukovo sirce i med su veoma dobra kombinacija za nesanicu.Uzmes 3 male kascice jabukovog sirceta i pomjesas sa 1 dcl meda. Uzimas prije spavanja po 2 male kasicice. Provjereno , pomaze
Sve je lakse pricati i davati savete, al samo oni koji od te bolesti obole znaj koliko je teska borba i sta sve moraju proci..
Tesko je pokrenuti osobu da prica o problemima jer se nada da ih sam moze rijesiti,ali upada sve dublje.Tesko je steci povjerenje na razgovor,zato je najbolje otvoren razgovor.Obitelj je ta koja poze i mora pomoci.
pijte čaj od gospine trave dva-tri mjeseca ujutro i navečer i pomoći će...više o tome čitajte na webu----to je za blaže oblike depresije !!!!
protiv nesanice pomaže velika zdjela zelene salate za večeru, znam čuje se glupa, ali djeluje
Moj savjet, nakon 4 godine, na kraju ipak dobivene bitke s depresijom je - udomite psa ili mačku. Jedino što je meni zaista djelotvorno pomoglo. Tražiti pomoć od ljudi, ponekad i onih najbližih i najiskrenijih prijatelja je često za depresivnu osobu nemoguća misija. Pas ili mačka (ili oboje što je bio moj slučaj) daju ti bezuvjetnu ljubav, uvijek ti se raduju, svaki doduše na svoj način, ništa ne pitaju, ne traže objašnjenja, ne drže lekcije, ne daju upute, a ti odjednom opet imaš razlog ustati, izaći, prošetati... Pa se tako sretneš i s drugima koji vole ili imaju životinje ipomalo se vraćaš i u ljudsko društvo... Bar moje iskustvo je takvo, ja sam kao pomogla njima da ne ostanu na ulici, a oni su spasili mene...
ja sam izgubila sina 24 godine pala sam u depresiju vec devet godina svega i svasta sam probala nikako da ozdravim jel ima iko kakav savjet za mene doktori samo mi daju tablete
evo, ja ti mogu reći što je meni pomoglo, znam da se ne može na svakog primijeniti, ali možda nešto od toga...
- čitanje o depresiji - knjige i članci koji pozitivno gledaju na depresiju kao šansu za novi početak, kao potrebu za promjenom
- ako si vjernica, vjera puno pomaže, ne kao bijeg ali da stvari koje se na ovom svijetu događaju nisu zadnje i konačne, nego da ima i nešto iznad ove zemlje, pa i smrt dobiva drugu dimenziju kao izlazak iz prostora i vremena
- razgovor ako imaš nekoga tko te razumije i pokušaj zadržati bar one najbolje prijatelje, ako možeš pomozi im da ti pomognu, pogotovo ako te muči osjećaj krivnje, a kad nam netko umre uvijek nas progoni neka krivnja
- ja sam promijenila posao, odselila iz grada na selo, mislim da je to bila prekretnica u pozitivnom smislu
- druženje s ljudima, makar se ponkead morala silom natjerat, možda preko fejsa i slično, bezbolnije je, meni je pomoglo
evo, nekoliko stvari iz iskustva, ne daj se, u svakom slučaju
Pijte caj od valerijane, ona ce vam pomoci...i ne gledajte komedije, vec recimo horor filmove...zaista. Osoba koja je u tugi/depresiji ne treba da gleda srecu jer je to jos vise deprimira. Gledajuci teske prizore njoj olaksava situaciju... hrana s magnezijom takodje lijeci depresiju.
ono zapravo sto je najvaznije je pronaci pravi razlog zasto smo u depresiji i suociti se s njim,,,, pomiriti se s njim- onda ce sve lagano otici. jer pronalaskom mira u sebi depresija odlazi.
Bolujem od depresije 5godina,od antidpresiva sam pila sve sto postoji,efekat slab!
Sada ih ne pijem jer mi je psihijatar rekao da sam prezasicena lekovima.
Ugojila sam se 30kg,idem kod psihologa jednom nedeljno,znaci mi,ovih danA sam depresivna,i kad sam u ovoj fazi nista mi ne pomaze a kamoli sama sebi,vrlo je tesko da sam sebi pomognes,moze ali kad si u dobroj fazi .
Razumem sve ljude koji pate od depresije,to su veliki emotivci.
Clanivi porodice ne mogu da razumeju i cesto se pitaju ,,kako ne mozes sama sebi da pomognes?,,
Ovo nije zivot,ovo je pacenje!
Molil ako neko ima savet nek predlozi!
Hvala
porodice ne mogu da shvate,, kako sam sebi ne mozes pomoci?''
Desilo se mnogo toga loseg u zadnjih 20 godina, kosilo me kao kosom, uspijevala sam nekako da se borim sa situacijom jer sam inace tip zene vesele naravi i koja voli pjesmu i veselje. Zadnje cetiri godine pocinju faze gdje ne vidim nikakvog izlaza, najradje bi da sve okoncam, da sve vec jednom dobije kraj, da jednostavno pobjegnem od svega, pocinjem se izolovati od drustva, ne zelim ni koga da vidim ni cujem, nema osmjeha na licu, noci besane, vilice ukocene kao u psa kad stisne svoju kost u celjustima i ne da je nikome, ruke zgrcene uvijek u pesnice, vrijeme nije igralo nikakvu ulogu u mome zivotu, bilo suncano ili kisno uvijek sam bila ista, tuzna i zatvorene sama u sebe. Od dr. samo tablete koje ce te jos vise napraviti ludim, uzimala sam samo par dana i vidjela da ni to nije rjesenje jer sam bila jos gora, nisam mogla normalno funkcionisati, prekinula sam sama terapiju a govorila sam dr da uzimam redovno a on je samo dalje propisivao i dozu pojacavao,ne dao bog ada sma i h sve uzimala do sada bi mi stradali svi organi, i ne bi vrijedila vragu, psychoterapija isto sranje svoje vrste, samo neko bezvezno pricanje i trazenje razloga iz djetinjstva, sta bi to moglo izazvati moju depresiju i ako ja znam da sam imala presretno djetinjstvo zele jednostavno da ti nametnu sta njima pase.Znala sam i na toj terapiji da nista ne pricam jer jednostavno nisam imala volje za pricu.Vazno je samo da i oni imaju sta da naplate a kako je meni to sam samo ja znala. Sve do jednog dana dok nisam sama sebi rekla "Ovako dalje ne ide" dragi Allah mi je podario ovaj zivot pa zar da ga ovako zivim, uvijek samo za druge, da se ubijam i trgam zbog drugih u mome slucaju najvise zbog moga sina koji ima 22 godine, jer ja kao jedinka nemam am bas nikavih problema, fala Allahu velikom, zapitala sam se da li bi on svoj zivot ovako zivio radi mene da se meni sta desi, ne bi 100% nastavio bi da zivi sasvim normalno, veselio se provodio a ja sta ja radim, mozda jos nekih par godina imam pred sobom i ovako da prolaze "NE" necu dozvoliti. Radio mi je upaljen po cijeli dan, to pomaze nenormalno, uvijek je neko tu da prica da pjeva, pokusala sam i sama da pjevam i ako su uz pjevanje i suze lile ali bila sam uporna, odlazila sam u park, posmatrala tu ljepotu prirode i slusala pjesmu pticica, pocela sam izlaziti medju narod, u grad jednostavno samo na mjesta gdje ima nekoga, nije moralo biti iskljucivo moje extra drustvo, bitno je samo da nisam bila sama, uvijek se nadje neko za razgovor ako mi se pricalo.Nastavak na sledecem komentaru.
.Pocela sam i da radim vjezbe opustanja, meditiranje, prolazila sam mislima kroz svaki dio moga tijela i pokusala sve sto je zgrceno da opusim do maksimuma, preslo mi je cak i u naviku, tako da bilo na stanici dok cekam autobus ili u parku dok sjedim na klupi analiziram svoje tijelo i opustam ga. Noci su bile jos teske, uspijevala sam da zaspim ali sam se nakon sat vremena budila, sta sam tada radila pocela sam da ucim da klanjam, nabavila sam knjige u kojima je sve lijepo opisano, naucila sam i to molila sam se dragom Allahu da me zastiti da me spasi toga pakla u kojem sam bila, tu sam nalazila najveci mir i ljepotu, osjecala sam kako mi se lice opusta postaje njeznije i pocinje da zraci nekom ljepotom i mirom.Znam provesti i po dva-tri sata na serdzadi pogotovu navece jer imam dovoljno vremena da se molim i dovim. Odlucila sam obavezno i da nadjem neki posao gdje cu biti sa narodom i imati neku obavezu, uspjela sam za nepuna dva mjeseca, nasla sam super posao, ustajem ujutro rado i vjerujte da na poslu totalno zaboravljam na sve probleme i ovako ako se nekada pocnu neke misli po glavi motati, jednostavno ih stopiram tako da na glas kazem bice onako kako je Allah odredio i idem dalje. Evo vec 15 mjeseci radim, druga sam osoba, vidim da nesto vrijedim u zivotu i da sam jos osoba koju svaku zeli u drustvu da ima. Svima bih savjetovala budite svoj dr to ce vam najvise pomoci a od medikamenata samo nesto na biljnoj bazi uzimati kao npr. baldrijan ja sam to uzimala pred spavanje i sada kazem vam radujem se svakom novom dana i u jutro se Allahu zahvalim sto mi je podario jos jedan dan zivota i nastojim da ga zivim kako je najbolje. Zelim vam svima puno uspjeha pokusajte, ne predajite se lako, niko nije vrijedan vaseg zivota.
osijećaj krivnje me je uništija, da li sam ga rođenjem ili od roditelja dobila ne znam, ali uzrok svih mojih stanja je osijećaj krivnje, sve sam probala ......psih.knjige za samopomoć ali očito ne znam kako da ga se riješim.....
Ljudi treba samo mislit pozitivno i u svemu nesto lijepo naci,traziti itd.to puno pomaze.........
To je najgore sto mi kao roditelji trazimo samo krivicu kod sebe, gdje smo to pogrijesile, sta smo mogle drugacije uraditi da se sve to ne desi sto se na zalost desilo, gdje smo zakazale, kako nismo reagovale na vrijeme, pa onda sam trebala drugacije, morala sam to primijetiti td. ali vjerujte sigurno ste i vi bile prave majke kao i ja, davala sam sve od sebe,nista mome sinu u zivotu nije falilo, stedila sam od svog zalogaja samo da mi on bude sretan, ljubavi mojoj djeci sam dala koliko se samo moglo ali sve je bilo uzalud,ustvari nije uzalud imam i kcerku koja je hvala dragom Allahu tako pametna i uspjesna zena postala da mi i ona najvise daje snage da ovo sve prezivim.Ja sam odrasla u jednoj divnoj ali konzervativnoj porodici ali za ljubav majke i oca nisam znala, nije bilo mazenja i milovanja i kazivanja da me vole, bila sam svjesna da me vole i to mi je bilo dovoljno ali ja sam svojoj djeci uvijek davala do znanja da su oni moj zivot, da ih volim vise nego svoje oci, obasipala ih ljubavlju koju ja nisam imala, jer svugdje gdje sam sta procitala pisalo je da treba pokazati ljubav djetetu, tu se vise slazem sa mojom majkom koja je uvijek bila protiv toga i govorila bi cesto, budi ostrija s njima, umazeni su, izljubi ga i izmiluj dok spava ako imas potrebu za timeali nemoj tako da on zna. Odoh ja predaleko da se vratim temi. Ja sam prestala da sebe optuzujem jer to ne vodi nicemu, samo sebe ubijamo a takve skrhane tugom ne mozemo nikome pomoci i zato mislite najbolje ovako, to sto se desilo, desilo se, valjda je takva sudbina bila, moramo nauciti da zivimo s tim sto je tu je,promijeniti nista ne mozemo i ako bi htjele, da jednostavno akceptiramo to i nadajmo se i dalje da ima nekog spasa a i bice ako bog da samo treba pozitivno misliti.Glavu gore molim vas, niste sami u toj situaciji, vjerujte da nas jako dosta ima koje se borimo protiv istog.
Ja sam se dosta dugo borila sa depresijom, ali uspjela sam ju prevladati uz pomoć roditelja i prijatelja, tako da taj način svima preporučujem.
Objavi komentar